Ovo nije obična masaža.

Nije još jedan tretman koji ćeš da prekrižiš kao odrađenu “obavezu”.
Nije “brzi reset” između škole, posla, kuhanja i glume da je sve pod kontrolom.
Ovo je povratak kući.
U tijelo koje je nosilo djecu, nosilo tuđe terete, nosilo osmijehe kad si htjela vrisnuti.
U ženu ispod umora koji ti se uvukao u kosti.
Ispod “moraš”, “izdrži”, “budi jaka”, “ne smeta mi”.
Kad osjetiš da si se negdje izgubila…
Kad ramena više ne mogu, a vrat je u kamenu.
Kad te probudi bol u krstima koji nije od dizanja djeteta, nego od dizanja svega što si progutala umjesto da kažeš “ne”.
Kad limfa stoji, fascija vrišti, a dah ti je plitak kao da dišeš na kredit…

Dođi.
Neću te pitati “kako si”.
Slušat ću te kroz kožu.
Kroz limfu koja čeka da poteče i odnese sve ono što više ne možeš nositi.
Kroz fasciju koja čuva svaku suzu koju nisi pustila, svaki “nije strašno” koji si izgovorila kroz stisnute zube.
Kroz nervus vagus koji čeka da mu dopustiš da te vrati u sigurnost onu koju si zadnji put osjetila možda dok si bila u maminom trbuhu.
Vratit ćeš se sebi.
Polako.
Nježno.
Bez da moraš biti jaka.

Jer kući se ne žuri.
Kući se dolazi kad si spremna skinuti sve maske i biti samo žena.
Umorna. Prekrasna. Živa.
Ako si umorna od toga da budeš svima sve a sebi ništa…
Ako ti tijelo više ne šapće, nego urla…
Ako znaš da je vrijeme da konačno čuješ sebe…
Ovo je za tebe.
Ne za “jaku ženu”.
Za pravu i realnu ženu.